|
|
Sad znam da jedino cutanjem mozemo uvrijediti tisinu naseg srca, a opet cutim jer je prekasno da rijeci budu izgovorene..ili mozda nije? Ne znam.
Osvanut ce jutro, blijedo, melanholicno. Dotaknut ce mi lice monotono sivilo dana. Otkucat ce srce simfoniju kao par koraka do ocaja. Zaiskrit ce rijeci iz oka i sve cu ti reci, sve, sto nikada nisam uspjela da ti kazem...
Nikada ti nisam rekla da svijet ne prestaje tamo gdje se nebo spaja s krajem, nisam ti rekla da svijet ne prestaje, da je golem onoliko koliko ocima vidimo ono nevidljivo. Nikada ti nisam pokazala kako se vjetar moze vezati u oblake i kako se suncem moze prevariti daljina izmedju ljudi. Nisam ti rekla da me ponekad nebo probudi u noci i kisa donese tvoj sapat na moje prozore. Nisam ti pokazala rijeci koje sam sakrila u spomenar svoje duse. Velike su to rijeci. Ni tisina im nije odoljela, pa je kao opasan igrac pustila svoj krik kad sam ih spomenula. O, da...nisam ti nikada uspjela reci kako je bol, jaka i neizbrisiva, kad znam da si jos moj, a mozda nikada neces biti. Nisam te uspjela nauciti da je borba za nesto u sta vjerujes snaznija od pobjede, od postignutog cilja. Nisi shvatio da sam se godinama borila za minut tvog dlana na mom licu?
Nisam te nikada uspjela odvesti na moju livadu s makovima i stablima divljeg jasmina, da trcimo bosi preko potoka i pravimo vjencice od ivancica. Nisam ti uspjela pokazati svoje snove i ubijediti te da zajedno mozemo sve...bas sve! Ne, nisam ti rekla da mozemo na nebu ostaviti trag svojih dlanova, da sija umjesto zvijezda koje cemo ponijeti u korpici da nam pokazu put do vjecnosti. Nisam ti rekla da pozelim da sam te upoznala i prije...da ova ljubav nije zavrsila nikad, da je samo prekinuta vremenom koje je vec proslo. Nisam te uspjela ubijediti da je svemir skovao plan da se rodimo jedno za drugo i da me pronadjes, pustis da odem i opet pronadjes u mnostvu drugih. Ne..nista ja tebi nisam rekla sto sam htjela. Nisam uspjela da ti kazem...i mozda nikada i necu. Mili, ja se ponekad plasim, da previse cutimo..